Aham…. sigurno nije nešto u redu sa nama, neće da mi kaže. Dobro, ako ćuti on, i ja ću. Hmmm, šta li je u njegovoj glavi?
Da li vam se ovako nešto desilo?
I kako scenario nalaže, razmene se teške ali ne preteške reči. Pokažu se odredjeni signali, onako neverbalno. I naravno reči koje se čuju tumače se pogrešno, t.j onako kako nama to tada odgovara.
Zašto se od malih sukoba pravi velika svadja, i još veća drama?
Mnogo je razloga zašto je to baš tako;
-nedovoljno samopouzdanja čini da na prvi šum sebe prepadnemo, a napad je najbolja odbrana
-nedovoljno poverenja u sebe, da noje tako poštovali bi tudje reči „ daj mi malo vremena“, osoba sa nedovoljnim poverenjem odmah preispituje gde je pogrešila
-nedovoljno poverenja u partnera, možda se ne poznaju dovoljno, ili je slika probudila duhove prošlosti
-naučeno ponašanje, loša iskustva iz predhodnih veza
-možda je samo dosadno…… moguće je
-preispitivanje koliko me voli, divan način da se još jednom sazna kolika je količina ljubavi
-jer je to jedini način da kažeš sve što ti je na duši
-ako smo i malo mudri, iskoristićemo reći svadje i dela da poradimo na tome, da vidimo šta možemo promeniti kod nas.
I ako napisan razlozi deluju racionalno, najčešće to bude samo mali strah, strah od gubitka. Hteli to da priznamo ili ne, ma kako lepo bude upakovano rečima i delima to je samo strah. Strah da nismo dovoljno dobri, da nas neko neće želeti kakvi zapravo jesmo, strah da nećemo ispuniti tudja ili svoja očekivanja, strah da možemo izgubiti, strah da se opustimo i prepustimo, strah da gubimo kontrolu, i najveći strah je da gubimo vlastitu slobodu jer biramo nekog za sebe uz sebe.